Kada ljudima poručite da se drže socijalne distance, umjesto fizičke, vi im poručujete da ne smiju biti ono što je naša esencija, a to je da smo mi, ljudi, društvena, odnosno socijalna bića. Generacija djece i mladih koja se trenutno “školuje” bit će najveće žrtve. Online nastava ne može zamijeniti “živu riječ” niti usvajanje vještina, kaže Tanja Tankosić Girt, psihologinja i psihoterapeutkinja

Pandemija bolesti Covid 19 izazvala je socijalnu stigmatizaciju i diskriminaciju onih za koje se smatra da su zaraženi ili su bili u kontaktu s virusom Corona. Društvena stigmatizacija u kontekstu zdravlja podrazumijeva negativnu povezanost između osobe ili grupe ljudi koji imaju određenu bolest. U epidemiji su ljudi etiketirani, stereotipizirani, diskriminirani, tretirani odvojeno ili su doživjeli gubitak statusa zbog svoje povezanosti s virusom. Kako pomoći ljudima u takvoj situaciji, ali i cjelokupnom društvu, za naš magazin odgovara Tanja Tankosić Girt, iskusna psihologinja i psihoterapeutkinja.

– Javnost već mnogo zna o Covidu 19. Epidemija izazvana Covidom 19 je prva globalna kriza i događaj nakon Drugog svjetskog rata. Kao svaka kriza, i ona je prolaznog karaktera. Svjedoci smo naglih, ali neophodnih promjena koje je ova kriza proizvela i vjerovatno ćemo posljedice osjećati kroz naredne generacije – kaže naša sagovornica.

Koliko je cjelokupno stanje psihološki opasno za naše društvo, na koji način se ono reflektira na psihu ljudi i njihovu dalju egzistenciju?

– Kao svako krizno stanje i ova kriza se odražava na naše mentalno zdravlje. S obzirom na to da je riječ o zdravstvenoj krizi potrebno je razumjeti da je cjelokupno zdravlje funkcionalnost na fizičkom, mentalnom i socijalnom planu, a sva tri segmenta zdravlja su opasno narušena. Kriza neminovno proizvodi osjećaj nestabilnosti i nesigurnosti koja traje već određeno vrijeme. Kroz praksu vidimo da su se kapaciteti naših ljudi, ali i porodica, već poprilično “istrošili”.

Ljudi su socijalna, odnosno društvena bića. Koliko nas ovo stanje spaja ili razdvaja?

– Mi, stručnjaci iz domena mentalnog zdravlja smo od početka reagovali na sintagmu “socijalna distanca”. Socijalna distanca nije isto što i fizička distanca, koja je presudan preduslov za smanjenje širenja virusa. Kada ljudima poručite da drže socijalne distance, umjesto fizičke, vi im poručujete da ne smiju biti ono što je naša esencija, a to je da smo mi, ljudi, društvena, odnosno socijalna bića. Kao društvena bića veliki dio svojih resursa, snaga i kapaciteta za nošenje s kriznim stanjem crpimo upravo iz naših socijalnih odnosa – od naših partnera, porodica, prijatelja, kolega, komšija,  članova zajednice. Potrebno je naći sigurne načine za održavanje, jačanje socijalnih odnosa bez fizičkog kontakta. Mnogo ljudi sada radi od kuće i osjećaju se izolovano od kontakata, odnosa koji su njima važni za njihov profesionalni rast i razvoj, a malo organizacija, nažalost, razmišlja o toj potrebi. Također, izolovani smo od članova svojih širih porodica od prijatelja, međutim, izuzetno je važno nastaviti, koliko je moguće, održavati bliskost u odnosima. Zato nam nisu potrebne svadbe, rođendani, zajednička slavlja koja mogu biti veliki epidemiološki problem.

Statistike pokazuju da je u 2020. godini znatno povećan broj konzumiranja lijekova, posebno antidepresiva. Kako to komentirate?

– Upotreba farmakoterapije je u svakom slučaju potrebna u nekim akutnim stanjima psihičke krize i kod mentalnih oboljenja. Zabrinjavajuće je da za neke korisnike ta vrsta terapije postaje jedini način nošenja s krizom, problemima, poteškoćama, ali i izazovima. Nažalost, veliki broj naših sugrađana psihofarmakoterapiju uzima bez nadzora ljekara.

Koliko će ovo trenutno stanje unazaditi djecu ili ih osposobiti za rad u specifičnim okolnostima i uslovima?

– Generacija djece i mladih koja se trenutno “školuje” bit će najveće žrtve. Online nastava ne može zamijeniti “živu riječ” niti usvajanje vještina. Obrazovne institucije kod nas su, inače, bazirane na sticanju znanja, a ne vještina koje bi našim mladim omogućile, ne samo konkurentnost na tržištu rada nego i da budu funkcionalni građani jednog društva. Univerziteti, koji bi trebali biti i rasadnici razvoja kritičkog mišljenja, ne planiraju otvaranje, kao ni srednje škole. Svi segmenti obrazovanja, svi učenici, studenti, bilo koje dobne skupine mnogo gube. Ono što se dešava jeste da djeca i mladi koji dolaze iz porodica i okruženja sa slabijim primanjima imaju mnogo manje kapacitete za praćenje online nastave, jer su potrebni dobra internet konekcija i dobra sredstva rada (laptop, tablet), a sve to košta više od platežne mogućnosti roditelja. Djeca i mladi koji dolaze iz platežno boljih porodica su, u startu, u mnogo boljoj poziciji.

Ovakva stanja bude i zlo u ljudima, s obzirom na to da se broj zlostavljanja unutar porodice povećao i sve je veći broj žena koje utočišće traže u sigurnim kućama.

– Kao i sva krizna stanja, tako i ovo budi i dobro i zlo. Svjedoci smo da se veliki broj građana društveno angažovao da pomogne ugroženim. Na društvenim mrežama je mnogo aktivnih akcija koje su pokrenute za osobe i porodice u stanjima različitih potreba. Znatno veliki broj  ljudi, posebno za vrijeme proljeća i lockdowna, pružao je razne vrste volonterskih usluga, otvoreno je mnogo besplatnih telefona za razne vrste pomoći podrške, uključujući i psihološku podršku. Udruženje za sistemsku praksu i terapiju, čiji sam član, u martu, aprilu, maju, a i dalje pružalo je besplatne usluge za naše građane, od telefonskih poziva starijim građanima do besplatnih psihoterapijskih usluga.  Nažalost, svjedoci smo i one druge strane. Disfunkcionalne porodice i partnerski odnosi su postali disfunkcionalniji za vrijeme krize te se povećao broj nasilja unutar porodica. Žrtve su ostale “zatočene” sa svojim zlostavljačima, djeca, koja bi ranije imala barem priliku izaći iz nasilnog doma te biti u školi, izgubila su tu mogućnost.

Ono što se dešava na globalnom planu, ali, svjedoci smo, i u našem najbližem komšiluku, jeste pojava nasilnog ekstremizma i terorizma. Nažalost, ovakva vrsta krize kao rezultat donosi povećan broj nasilja koji je ideološki te koji je baziran i usmjeren prema drugom i drugačijem.

Posebna strana je finansijska kriza, jer je u pandemiji došlo i do zatvaranja firmi, ljudi gube posao… Kako sačuvati razum i čime ga okupirati?

– Kriza koja je u svojoj osnovi zdravstvena proizvela je i egzistencijalnu krizu. Trenutne posljedice su vrlo vidljive, ali se bojim da će to biti još teže. Posebno će biti ugrožene porodice koje su i ranije živjele na rubu siromaštva. Naše društvo je otprije bilo vrlo politički te institucionalno nesigurno, sad se ta kriza i nepovjerenje produbljuju. Socijalne i ekonomske politike, nažalost, ne štite najugroženije, najranjivije segmente društva. Onome ko je izgubio posao vrlo je teško pronaći načine za prevazilaženje lične, porodične, egzistencijalne i zdravstvene krize. Potrebno je da razumijemo da to nisu odvojeni segmenti, da svi oni doprinose dobrobiti. Sistemi kao i institucije nemaju razumijevanja, a kamoli planove djelovanja za takve krizne situacije, oni ne razumiju da jedno društvo čine funkcionalni, zdravi te ispunjeni građani, građani kojima je omogućeno da osjete opštu dobrobit. Snagu i kapacitet možemo i trebamo crpiti od nama važnih bliskih odnosa i relacija, pokušati zadržati što je moguće sličniju rutinu u svakodnevici te prepoznati kada nam je pomoć i podrška sa strane potrebna.

Kako Vi vidite budućnost?

– Vrlo nezahvalno je davati neke prognoze. Moramo biti svjesni činjenice da ćemo još dugo živjeti u izmijenjenom svijetu. Nošenje maski i fizička distanca, dezinfekcija i slično će još dugo godina biti naša svakodnevica. Što prije to razumijemo i usvojimo, lakše i brže ćemo se prilagođavati. Što se prije prilagodimo promjenama, usvojimo nove obrasce ponašanja te razvijamo naše kapacitete za fleksibilnost i prilagodljivost, tim prije ćemo uspostaviti potrebnu ravnotežu.

Tanja Tankosić Girt studij psihologije završila je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za vrijeme i po završetku studija radila je za domaće i međunarodne organizacije na projektima izgradnje povjerenja i mira u našoj zemlji.

Također, dugo je radila na Sudu BiH, pružajući psihološku podršku svjedocima kao i žrtvama najtežih krivičnih djela, ratnih zločina, terorizma, trgovina ljudima, organiziranog kriminala. Profesionalno se usavršavala i dalje, završila i specijalističke studije iz porodično-sistemske terapije, te postala nosilac Evropskog certifikata za psihoterapiju. Prije dvije godine odlučila je da dodatno ulaže u profesionalni kao i lični rast i razvoj, napustila je posao u Sudu BiH i s kolegicama pokrenula Porodično-sistemski trening institut u Sarajevu. Trenutno završava dodatne edukacije za porodično- sistemskog supervizora i edukatora.

Azra.ba