Tekst napisala: Vildana Efendić, Geštalt psihoterapeutkinja
Prije nekoliko dana sam slučajno vidjela svog supruga kako igra šah. Ne samo da je igrao šah nego je bio vrhunski u igri. Pobijedio je kao da je to sasvim nešto normalno.
“Pa zar ti znaš igrati šah?!! Pa nisam znala..vrh!”
“Naravno da znam, učestvovao sam u školskim takmičenjima.”
Ovaj događaj kao i mnogi slični odranije su me podstakli na razmišljanje. Koliko dobro znamo svoje partnere?
Često čujem od svojih klijenata, pa i od prijatelja frazu “Ma znam ja njega/nju u dušu” ili “Ma zna on/ona mene u dušu”. Zar zaista zna? U dušu, unutar, ispod kostiju i mišića…zna svaki vaš najmračniji, najveseliji i najtužniji kutak?
Mislim da olako shvatamo prethodne izjave. Dugo smo s nekim i onda nam te godine daju za pravo da nekoga znam???
Ja ne znam svog partnera. Ja ga upoznajem, odnosno bar se trudim da ga upoznam. Ljudi se mijenjaju. Nismo isti kao prije 2, 5, 10 godina. Mijenaju nas traume, događaji, ljudi, iskustva. Ne želim da me moj partner zna u dušu. Želim da me upoznaje svaki dan, pa makar to bilo da sazna da više ne volim crnu boju, da mi je sad omiljena plava. Želim da zna da nemam više isti stav o vjeri kakav sam imala ranije. Sada volim da nosim sportsku obuću.
Hoću da se iznenadim na reakcije svog partnera. Da dođem kući i da me iznenadi njegova potpuno drugačija reakcija od one koju sam očekivala. Želim da se iznenađujem, da osjetim tu ljubomoru što ga ne znam potpuno, ne znam šta mu je u duši. I to uzbuđenje želim da traje dok smo skupa. Kada više ne budem to željela, kada ne budem primjećivala da sad nosi kapute umjesto jakne, da voli drugačije mirisati, da koristi neke fraze koje nije prije…kada ne budem primjećivala, znat ću da nešto nije uredu sa nama.
Želim da upoznajem svog partnera. Da se iznenadim na njegovu vrhunsku partiju šaha i da ga otkrivam. Jer ljudska duša je za mene beskonačna. Bez vremena. Prostora. Koliko tu ima da se istražuje. Samo treba gledati, slušati, mirisati, osjetiti.