Tekst napisala: Amela Abidović-Mačković, Doktor psiholoških nauka, KBT psihoterapeutkinja
Izgubiti nekoga ili nešto nama vrijedno znači da je pred nama period u kojem ćemo se navikavati na to da se ono što smo izgubilo više nikada neće vratiti – taj period nazivamo tugovanje.
Danas se zna da djeca doživljavaju gubitak na način koji je različit od onog na koji to doživljavaju odrasli. Djeca su ovisnija o svojoj neposrednoj okolini, pogotovo o odraslima koji o njima brinu, zbog čega je za njih gubitak vrlo često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Osim toga mlađa djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete koji bi im pomogli razumjeti to što se dešava. Zbog toga su odrasle osobe izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na djetetu razumljiv način objasnili djetetu ono što se događa u okolini.
Najčešće predrasude koje odrasle osobe imaju vezano za gubitke u dječjoj dobi su:
1. Dijete nije svjesno gubitka/onoga šta se dešava
Dijete možda jeste malo da bi moglo jasno verbalizirati svoje osjećaje ali je uvijek svjesno da se nešto dešava. Ukoliko dijete šuti, moguće je da se nalazi u okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim pokazati svoja osjećanja.
2. Bolje je o gubitku ne govoriti pred djetetom, tako se dijete rastužuje.
Najčešće odrasli na ovaj način pokušavaju zaštiti dijete. Dječja tuga je jako teška za odrasle, dovodi do kontakta s vlastitim emocijama i osjećajem bespomoćnosti. Važno je da znamo da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira razgovarali mi s njim o gubitku ili ne. Ukoliko s djetetom ne razgovaramo o gubitku, ostavljamo ga samim u njegovoj boli. Ako razgovaramo s djetetom pružamo mu ruku kroz proces tugovanja, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške.
3. Ukoliko dijete ne govori o gubitku, ili ne plače, to je znak da dijete ne osjeća gubitak.
Djeca, pogotovo manja, imaju teškoće s verbalizacijom osjećaja, međutim to ne znači da ih ne osjećaju. Iako najčešće poslije doživljenog gubitka djeca pokazuju tugu, podjednako je moguće i da dijete bude ljuto, agresivno ili da naprosto ne želi da prihvati to što se dogodilo. Moguće je da dijete treba više vremena ili da ne želi opteretiti odrasle koji tuguju pa se ponaša kao da se ništa nije desilo.
4. Najbolje je da zaboravi (dijete je potrebno zaokupirati drugim stvarima)
Ukoliko je moguće da odrasla osoba bude zaokupirana nečim i na taj način zaboravi svoj gubitak – onda je isto moguće i kod djece! To je naprosto nemoguće. Dijete se može ponašati kao da je zaboravilo, ali to najčešće znači da je samo sa svojom tugom. Dijete, baš kao i odrasla osoba, ima želju razgovarati i prisjećati se umrle osobe ili osobe koje više nema. Važno je to i omogućiti. S druge strane, ako dijete ima potrebu nastaviti s nekim svakodnevnim aktivnostima, potrebno mu je i to omogućiti.
5. Ne smijemo plakati pred djetetom i na taj način ga podsjetiti na gubitak.
Kao što je i ranije rečeno, dijete osjeća gubitak bez obzira na to što odrasli oko njega rade ili kako se ponašaju. U redu je plakati pred djetetom, na taj način mu odrasli pokazuju da nije usamljeno u svojoj tuzi i da je u redu pokazati vlastite emocije. To omogućuje zajedničko tugovanje.
Kako bismo mogli pružiti podršku djetetu, važno je prepoznati njegove potrebe u procesu tugavanja. Prije svega djetetu je potrebna sigurnost/zbrinutost nakon gubitka bliske osobe, jasne informacije o smrti, strpljenje odraslih osoba, osjećaj uključenosti i mogućnost sjećanja na umrlu osobu, nastavak uobičajenih aktivnosti u skladu s njegovim potrebama, bliski ljudi koji će odgovarati na njegova pitanja, saznanje da niko nije kriv za nečiju smrt ili da je niko nije uzrokovao, saznanje da su odrasli učinili sve da nisu mogli spriječiti smrt bliske osobe, vrijeme da prihvati da je život sada drugačiji.