Tekst napisala: Sandra Zaimović, psihoterapeutkinja
Što više jurimo sreću – to nam ona više izmiče.
Na prvi pogled zvuči nelogično.
Zar nije prirodno da želimo biti sretni? Zar nije to cilj kojem svi težimo?
Ipak, problem nije u želji za srećom.
Problem je u načinu na koji smo naučeni da je tražimo.
Učili su nas da sreća dolazi kada se stvari poslože:
kada budemo uspješniji, smireniji, sigurniji u sebe, kada odnosi budu bolji, kada nestane nelagoda.
Ali život ne funkcioniše tako.
Jer u toj stalnoj potrebi da “dođemo” do sreće, često šaljemo sebi poruku: „Ovakav kakav sam sada – nisam dovoljno dobar.“
I tada počinje tiha, ali iscrpljujuća borba.
Pokušavamo eliminisati sve što nije ugodno.
Pokušavamo kontrolisati misli, emocije, reakcije.
Pokušavamo biti “stalno dobro”.
A svaki put kada to ne uspijemo – a ne možemo – dolazi razočaranje.
Sumnja u sebe.
Osjećaj da nešto radimo pogrešno.
I baš tu se često rađa anksioznost.
Ne zato što se loše osjećamo, nego zato što vjerujemo da ne bismo smjeli.
U stvarnosti, nelagoda nije greška u sistemu.
Ona je dio života.
Tuga, nesigurnost, strah, zbunjenost – sve su to iskustva koja imaju svoje mjesto.
Što ih više pokušavamo izbjeći, to postaju glasnija.
Što ih više potiskujemo, to više upravljaju nama.
Zato paradoks sreće postaje jasan:
što više pokušavamo da je “uhvatimo”, to se više udaljavamo od nje.
Možda zato sreća nikada nije ni bila cilj.
Možda je ona samo nuspojava.
Pojavi se u trenucima kada prestanemo popravljati sebe,
kada ne pokušavamo kontrolisati svaku emociju,
kada dozvolimo životu da bude i neuredan, i nepredvidiv, i stvaran.
U tom prostoru prihvatanja, pritisak popušta.
A s njim i stalna potreba da budemo nešto drugo od onoga što jesmo.
Ono što tada dobijamo nije konstantna sreća.
Nego nešto stabilnije.
Unutrašnji balans.
Sposobnost da izdržimo i dobro i loše,
a da pri tome ne izgubimo sebe.
I možda upravo tu dolazimo do važnije stvari od sreće – smisla.
Jer smisao ne znači da je sve lako.
Znači da i ono teško ima svoje mjesto.
Da i kroz nesigurnost, greške i padove postoji nešto što nas drži.
Možda zato pravo pitanje nije:
„Kako biti sretan?“
Možda je mnogo iskrenije pitati:
kako živjeti tako da možemo podnijeti život – i u tome pronaći mir.
______________
I ako u svemu ovome prepoznaješ sebe i osjećaš potrebu da ne ideš sam/a- psihoterapija može biti siguran prostor za razumijevanje i podršku.