Tekst piše: Vildana Efendić, Geštalt psihoterapeutkinja
U svom radnom iskustvu kao HR osoba sam često direktorima govorila ono što su mi zaposleni prenosili u cilju rješavanja određenog problema.
Možete li pretpostaviti kako su direktori reagovali?
Pitanje koje bi mi postavili…uvijek bi bilo prvo i isto od svih njih: “Ko je to rekao?”.
I ja bih onda znala da rješenja nema. Jer njima nije bitno da se to riješi. Njima je bitniji ego. I tu pada sav trud HR-a. Jer moja uloga nije da upirem prstom u osobu, već da kažem da je car zaista go.
Može HR njima stalno objašnjavati, truditi se da mijenja organizacijsku kulturu kompanije ali ako je ovo prvo pitanje koje dobijete nakon iznošenja problema, problem ostaje.
Isto kao u odnosima. Kada kažete partneru da se osjećate povrijeđeno, a on/ona kaže “Nisam ja to rekao…ti si osjetljiv/a..ja sam mislio/la (pa nastavi niz)”.
Kada vas ljudi ne čuju..kada je bitnije ko je upravu, a ne šta je ispravno, problem se neće riješiti.
Prava reakcija direktora bi bila “Nisam to znao/la…baš me to pogodilo. Šta ti predlažeš da uradimo?”.
Prava reakcija partnera bi bila “Izvini što sam te povrijedio/la…žao mi je”.
Uradite ono što je ispravno, a to je da svoj ego ostavite po strani i slušate šta vam druga osoba govori. Samo treba jedan sastojak..glavni sastojak emocionalne inteligencije – empatija.