Tekst napisala: Prof. dr. Sabina Alispahić
Nekoliko mjeseci nakon što se svijet promijenio, i nakon početnog perioda uzbuđenja, novosti, istraživanja o tome šta je korona virus, odakle je, zašto je tu, na individualnom i kolektivnom nivou prešli smo na jedno drugo mjesto – mjesto osvještavanja gubitaka i tugovanja za onim čega više nema ili čega više neće biti. Našli smo se negdje na sredini između dvije realnosti: one stare kakvu smo poznavali i živjeli, i nove, za koju ne znamo kakva će biti i šta će sve donijeti. Iz psihološkog ugla gledanja, to može biti jedno vrlo zastrašujeće i teško mjesto. To je upravo ono mjesto zbog kojeg inače ne volimo promjene, i zbog kojeg tako teško mijenjamo sebe i svoje ponašanje. To je mjesto gdje smo daleko od zone komfora (u ovom slučaju smo prisilno izbačeni iz zone komfora), na nepoznatom terenu bez mogućnosti da kontrolišemo šta će se dalje dešavati.
Brr, kakvo mjesto. Ili, wauu kakvo mjesto? (Procijenite sami).
Kakvo god uvjerenje da imate o ovom mjestu na kojem smo u sada i ovdje, važno je da znate da ono nosi sa sobom jedan vrlo intenzivan i važan proces a to je proces tugovanja. U ovoj situaciji individualno i kolektivno mnogi tuguju za prošlim životom i svim onim što su imali i kako su živjeli. Također mnogo ljudi će doživjeti razne gubitke, poput gubitka zdravlja, bliskih ljudi, posla, uloga, uvjerenja, sistemske podrške i generalno svijeta kakvog smo svi poznavali.
Kad god nam se desi nešto tako izvanredno, neviđeno, neočekivano i šokantno prolazimo kroz određeni proces prolagodbe odnosno tugovanja za onim što je i kako je bilo prije. Taj proces je najbolje opisala Elisabeth Kübler-Ross u svojoj knjizi ‘’O smrti i umiranju’’ koja je bila inspirirana njenim radom sa terminalnim bolesnicima Proces se sastoji od pet faza tugovanja:
1) Poricanje
Za ovu fazu karakterističan je strah, šok, zbunjenost, i izbjegavanje.
2) Bijes
U ovoj fazi raste frustracija i anksioznost.
3) Depresija
Ovdje se javlja osjećaj bespomoćnosti, preplavljenosti i pokušaja bijega iz situacije.
4) Cjenkanje
Cjenkanje podrazumijeva traženje smisla (“zašto se ovo desilo?”, “ko je odgovoran za ovo?”), kontaktiranje drugih, razmjenu iskustava.
5) Prihvaćanje
Naposljetku dolazi do prihvaćanja, što znači da počinjemo istraživati nove mogućnosti, pravimo novi plan i nastavljamo dalje.
Važno je znati da ove faze ne idu uvijek jedna za drugom kako je to ovdje predstavljeno već se mogu izmjenjivati te imati vrlo individualno trajanje i intenzitet reakcija.
Kako se samopodržati i podržati druge kada osvijestite kod sebe (ili kod drugih) u kojoj je ko fazi?
U prve dvije faze (poricanje i bijes) najvažnija je otvorena komunikacija i dostupnost tačnih informacija o onome što se dešava. U trećoj fazi (depesija) veoma je bitna emocionalna podrška, bilo da je to podrška bližnjih ili profesionalna podrška. U fazama cjenkanja i prihvatanja najvažnije je vodstvo i usmjeravanje ka budućnosti.
Kad se desi nešto neočekivano šokantno možemo ići u dva pravca-prihvatanje, pa čak i posttraumatski rast, ili upadanje u dublje stanje depresije i krize. Od čega zavisi ishod? Zavisi od mnogih faktora, poput individualnih karakteristika, načina suočavanja itd. ali i od od toga da li nam je dostupna odgovarajuća podrška. Zbog toga je veoma važno osvještavati svoje emocije i pratiti se, te potražiti podršku kada prepoznamo da dalje ne možemo sami.
Pored tugovanja za onim što je bilo, možemo tugovati i za onim što će biti u budućnosti. Kako će dalje svijet izgledati nakon što ovo sve prođe (a proći će, jer sve prolazi)? Mnogi se pitaju kako ćemo zarađivati za život? Kako ćemo se družiti? Kako će izgledati ekonomski sistem? Kako ćemo putovati? Kako? Kako?
Odgovor je: ne zna se.
Od svih odgovora, ovaj je za večinu ljudi najgori mogući. Ali, eto ga, tu je pred nama i najmudrije bi bilo prihvatiti ga, takvog kakav jeste.
Šta nam može pomoći u prihvatanju neznanja?
Može nam pomoći življenje u sada i ovdje, iz trenutka u trenutak, iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu itd. Poznato? Pa tako smo oduvijek i živjeli, samo nismo toga bili svijesni, jer smo vjerovali u iluziju kontrole života. Kovid izazov je tu da nas podsjeti da jedino na šta možemo utjecati smo mi sami, odnosno naše reakcije na okolnosti. Jedino što možemo kontrolisati su naše misli, a samim tim naš emocije i ponašanje.
Takođe nam može pomoći vjerovanje da se sve oduvijek i zauvijek dešava za naše najveće dobro (koliko god to ponekad izgledalo da je nemoguće), i da možda u ovom trenutku mi ne vidimo kako to može biti dobro za nas. Zato je korisno zapitati se, svako jutro, i više puta na dan, “Radi li život za mene ili protiv mene?” Od vašeg odgovora i uvjerenja ovisi kako će Život da vam uzvrati.
Možemo u svakom trenutku raditi ono što nam donosi radost, najbolje što znamo i koliko imamo kapaciteta da radimo. Možemo prebaciti fokus na druge, ne misliti samo na sebe, na svoje probleme, već se zapitati kako je drugima? Možemo li nekome pomoći svojim prisustvom? Možemo li dati nešto od sebe?
Život nije kratak. Život je vječan. A vječnost se sastoji od sada. Pa još jedno sada. I opet sada. Sada. Budimo u ovdje i sada.