Rubrika “Iz perspektive naših psihoterapeuta” je osmišljena sa ciljem da bolje upoznate naše psihoterapeute kroz pitanja iz područja psihoterapije i mentalnog zdravlja.
ENSAD MILJKOVIĆ, psihoterapeut
- U svom radu naglašavate da terapija može biti i kratkoročna i vrlo fokusirana – u kojim situacijama jedan ili nekoliko susreta mogu donijeti značajan pomak i kako se klijenti mogu pripremiti za takav rad?
Važno je naglasiti da sve zavisi od prirode problema i šireg životnog konteksta osobe. U situacijama kada je poteškoća jasno definisana, kada ne postoji izražena emocionalna destabilizacija i kada osoba ima kapacitet za refleksiju i primjenu konkretnih alata, jedan ili nekoliko susreta mogu donijeti značajan pomak. To su često specifične dileme, ponavljajući obrasci razmišljanja, strahovi vezani za određene situacije ili potreba za donošenjem važne odluke. Tada je moguće relativno brzo steći uvid, razjasniti ključna uvjerenja i fokusirati se na konkretne korake promjene.
S druge strane, postoje situacije u kojima je potrebno više vremena, posebno kada je osoba emocionalno preplavljena, prolazi kroz traumu, gubitak ili dugotrajni stres. U tim slučajevima prioritet je stabilizacija, jačanje osjećaja sigurnosti i regulacija emocija, kako bi se tek potom moglo dublje raditi na samom problemu. Bez te faze, svaki pokušaj ubrzavanja procesa može biti kontraproduktivan.
Uloga terapeuta je da pruži jasne uvide, ali i da klijentu ponudi konkretne alate i strukturu za rad. Cilj nije da klijent postane ovisan o terapiji, već da postepeno razvije sposobnost da samostalno prepoznaje svoje obrasce, upravlja emocijama i nosi se sa izazovima na funkcionalan način. Kratkoročna terapija može biti vrlo efikasna kada postoji fokus, spremnost na aktivan rad i jasno definisan cilj.
2. Radili ste sa vrlo različitim grupama klijenata, od migranata i onkoloških pacijenata do profesionalaca iz korporativnog svijeta – koje zajedničke obrasce ili izazove najčešće prepoznajete kod ljudi, bez obzira na njihovu životnu pozadinu?
Bez obzira na na kontekst i pozadinu, ljudi se često bore sa osjećajem nedovoljnosti, strahom od odbacivanja, potrebom za kontrolom i teškoćama u regulaciji emocija, barem u nekom periodu života. Mnogi nose unutrašnji kritički glas koji ih iscrpljuje više nego sama životna situacija. Također, bez obzira na pozadinu, svi imaju potrebu da budu viđeni, shvaćeni i prihvaćeni. U suštini, ljudska ranjivost i potreba za povezanošću univerzalne su kategorije.
3. Kognitivno-bihevioralna terapija i REKBT poznate su po strukturiranom i praktičnom pristupu – kako klijentima pomažete da stečene uvide pretoče u konkretne promjene u svakodnevnom životu?
Kognitivno bihevioralna terapija i racionalno emotivno kognitivno bihevioralna terapija ne ostaju na nivou samog uvida. U radu klijentima pomažem da identificiraju svoja automatska uvjerenja, posebno ona rigidna i iracionalna, te da ih preispitaju i testiraju kroz konkretne zadatke i eksperimente u svakodnevnom životu. Uvid postaje stvarna promjena tek onda kada se novo, funkcionalnije razmišljanje počne primjenjivati u realnim situacijama. To podrazumijeva domaće zadatke, praćenje misli i emocija, vježbe izlaganja, trening asertivnosti i razvoj fleksibilnijih stavova. Struktura daje osjećaj sigurnosti, ali je proces uvijek prilagođen osobi.
Pored ovih pristupa, u radu koristim i Terapiju prihvatanjem i posvećenošću te Terapiju usmjerenu na suosjećanje. U zavisnosti od konteksta i vrste problema procjenjujem koji bi pristup u datom trenutku bio najefikasniji. Nekada je fokus na promjeni disfunkcionalnih uvjerenja, nekada na razvijanju psihološke fleksibilnosti i prihvatanju neugodnih unutrašnjih iskustava, a nekada na izgradnji unutrašnjeg osjećaja sigurnosti i samosuosjećanja.
U zavisnosti od same seanse pratim šta je klijentu u tom trenutku najpotrebnije. Terapijski proces nije krut niti unaprijed zadan, već je integrativan i prilagođen osobi, njenim kapacitetima i fazi kroz koju prolazi. Cilj je uvijek isti, pomoći osobi da razvije održive vještine i unutrašnju stabilnost koju može nositi izvan terapijske sobe.
4. Posebno se bavite anksioznošću, traumom, sagorijevanjem i regulacijom emocija – kako izgleda rad na izgradnji otpornosti kod osoba koje se osjećaju preplavljeno ili „zaglavljeno“?
Kada radimo na anksioznosti, traumi, sagorijevanju ili osjećaju zaglavljenosti, fokus je na postepenoj izgradnji psihološke otpornosti. To znači učenje tolerancije na neugodne emocije, razlikovanje realne prijetnje od unutrašnjih katastrofičnih interpretacija, razvijanje samosuosjećanja i vraćanje osjećaja kontrole kroz male, ostvarive korake.
U okviru Terapije usmjerene na suosjećanje važno je normalizirati iskustvo klijenta. Ljudi često dolaze s dodatnim teretom stida jer vjeruju da ne bi smjeli misliti ili osjećati ono što osjećaju. Jedan od ključnih elemenata rada jeste razumijevanje da nismo krivi za to kako je naš mozak evolucijski oblikovan. Naš um je biološki podešen da detektuje prijetnje, da predviđa opasnost i da nas štiti, čak i onda kada realna prijetnja ne postoji. Misli i emocije se često javljaju automatski, bez naše svjesne odluke.
Ipak, iako nismo krivi za to što se određene misli i emocije pojavljuju, imamo odgovornost za način na koji ćemo se prema njima odnositi i kako ćemo djelovati. Upravo tu se gradi otpornost. Osobi pomažem da razvije unutrašnji, suosjećajniji odnos prema sebi, da umanji samokritiku i aktivira sistem smirenosti i sigurnosti, umjesto da stalno funkcioniše iz sistema prijetnje.
Otpornost ne znači odsustvo bola, nego sposobnost da kroz bol prolazimo svjesno, sa više razumijevanja prema sebi i bez gubitka vlastitih vrijednosti i pravca.
5. Kao terapeut, supervizor i istraživač sa međunarodnim iskustvom, šta smatrate ključnim elementom uspješne terapije i šta biste poručili osobama koje razmišljaju o prvom dolasku na psihoterapiju?
Smatram da je ključni element uspješne terapije kvalitetan terapijski odnos, kombiniran sa jasnom strukturom i zajednički definisanim ciljevima. Sigurnost i povjerenje stvaraju prostor za iskrenost, a struktura daje smjer i efikasnost. Osobama koje razmišljaju o prvom dolasku na psihoterapiju poručio bih da je traženje pomoći znak odgovornosti prema sebi, a ne slabosti. Prvi susret ne obavezuje ni na šta osim na razgovor. Ponekad je dovoljno samo napraviti taj prvi korak da bi se pokrenuo proces promjene.