Tekst napisala: Sandra Zaimović, Gestalt psihoterapeutkinja
Svi mi ponekad govorimo o drugima. To je dio ljudskog iskustva. Komentarišemo, procjenjujemo, divimo se, ljutimo, razočaramo ili se osjećamo povrijeđeno zbog nečijih riječi i postupaka.
Što duže radim s ljudima i istovremeno upoznajem sebe, sve više vjerujem da ono što nas kod drugih najviše pokrene često ima veze i s nama. Ne zato što su drugi uvijek u pravu, niti zato što mi uvijek griješimo. Već zato što naši najintenzivniji osjećaji često dotaknu nešto što u nama već postoji.
Nekada je to staro iskustvo koje nikada nije dobilo priliku da bude u potpunosti proživljeno. Nekada uvjerenje koje smo godinama nosili o sebi. Nekada rana za koju smo vjerovali da je odavno zacijelila, a zapravo samo nije bila dovoljno viđena.
To, naravno, ne znači da drugi ljudi nisu odgovorni za svoje postupke. Ne znači ni da svaka kritika, ljutnja ili povrijeđenost govori isključivo o nama. Ljudi mogu biti grubi, nepravedni ili neosjetljivi. Važno je to prepoznati i postaviti zdrave granice.
Ipak, kada nas neka situacija posebno uzdrma ili kada nečije riječi nastave odzvanjati u nama dugo nakon što su izgovorene, možda vrijedi zastati.
Možda vrijedi postaviti sebi jedno jednostavno pitanje:
„Šta je to u meni danas ovako snažno reagovalo?“
Ponekad nas druga osoba podsjeti na nešto što smo nekada doživjeli. Ponekad dotakne osjećaj za koji smo mislili da je ostao u prošlosti. A ponekad nas upravo najviše zaboli ono što sebi još uvijek najteže priznajemo.
Takva pitanja nisu uvijek ugodna. Ali upravo ona često otvore prostor za bolje razumijevanje sebe.
Možda ćemo tada otkriti osjećaj manje vrijednosti koji dugo nosimo. Možda neizgovorenu povrijeđenost. Možda vlastitu nesigurnost. A možda ćemo samo shvatiti koliko smo umorni, preopterećeni ili koliko nam je u tom trenutku potrebno više nježnosti prema sebi.
Ljudi su mnogo složeniji od jednog komentara, jedne reakcije ili jednog postupka. Zato vjerujem da nije najvažnije pokušavati odgonetnuti zašto je neko rekao ili uradio baš to što jeste.
Mnogo je korisnije zapitati se:
„Šta je to u meni dodirnulo baš ove riječi?“
Ne zato da bismo preuzeli odgovornost za tuđe ponašanje, nego zato što su naše reakcije često dragocjen putokaz prema nama samima.
Svaka snažna emocija može postati prilika da upoznamo sebe malo bolje. Da zastanemo, oslušnemo šta nam pokušava reći i pokušamo razumjeti vlastite potrebe, strahove i rane, umjesto da ih odmah odbacimo ili osudimo.
Možda upravo zato vjerujem da lični rast ne počinje onda kada uspijemo promijeniti druge ljude. Počinje onda kada postanemo dovoljno hrabri da sa znatiželjom pogledamo u sebe.
Ne da bismo se osuđivali.
Nego da bismo se bolje razumjeli.
Jer kada sebe počnemo razumijevati s više nježnosti i prihvatanja, često primijetimo da se mijenja i način na koji doživljavamo druge ljude.
Možda ne možemo uvijek birati šta će nas u životu dotaknuti.
Ali možemo birati hoćemo li iz svojih reakcija nešto naučiti o sebi.
Na kraju, možda nije najvažnije šta nam drugi pokažu o sebi. Mnogo je važnije šta nam susret s njima otkrije o nama samima.