Tekst piše: Vildana Efendić, Geštalt psihoterapeutkinja
Pogledala sam sa sinom novi Pixarov crtani Soul u kinu. Iako je suštinski ovo crtani za odrasle, i najmlađi mogu uživati u naljepšoj Pixarovoj animaciji ikada.
Poruke koji ovaj crtić nosi su tako duboke i svaki psihoterapeut će u u skoro svakoj sceni pronaći neko terapijsko dejstvo.
Da ne bih otkrivala priču, samo ću se osvrnuti na ono kako sam ja shvatila crtić Soul.
Mnogi od nas se pitaju koja je naša svrha..zašto živimo? Da li živim za sebe ili živim za druge? Da li živim neostvarene snove svojih roditelja ili živim onako kako mi društvo nalaže. Živim po pravilima koji su drugi nametnuli ili postavljam svoja? Da li mi je bitno da sam sretan, da sam sretna? I šta je to što me čini sretnom?
Mnogi će za mene reći “Ma joj, ona je luda k’o struja”, a zapravo radim samo jedno – uživam u životu koliko god mogu, kada ne mogu uživati, prekinem ono što me čini nesretnom. Odem na mjesto gdje mogu gajiti svoju malu djevojčicu u sebi…odem na ta mjesta često. Bilo da je to uživanje sa svojim nećacima, sa svojim sinom..odem na mjesta gdje mogu biti ja. A ja sam upravo ta djevojčica. Mnogi zaborave to dijete u sebi. Zauvijek.
To dijete u vama nikad ne umire. Zamislite svog malog dječaka u sebi, svoju malu djevojčicu u sebi…zamislite ih ispred sebe. Kako izgleda taj dječak, koliko vaš dječak ima godina, šta vaša djevojčica misli o vama, koliko ona ima godina? Da li je vaš dječak zadovoljan vašim životom. Da li je vaš djevojčica sretna što vas ima pored sebe?
Popričajte sa djetetom u sebi. Postavite ih ispred sebe. Kad god ste tužni, recite njemu/njoj. Kad god ste sretni, recite njemu/njoj. I vidjet ćete šta će se desiti. Možda ćete po prvi put vidjeti nešto što dotad niste…možda ćete vidjeti da ne živite život kakav ste zamislili. Da li vas taj vaš dječak ili vaša djevojčica mogu nešto naučiti, mogu podsjetiti na nešto što ste nekad bili, a zaboravili?
Posmatrajte djecu do 6.godine. Prije nego krenu u školu i postanu dio “sistema”. Posmatrajte ih i učite od njih, ako ste zaboravili. Način na koji oni uživaju u pahuljicama snijega i ližu snijeg, način na koji se fokusiraju kada rade nešto što vole, kada ih jedva možete dozvati, kada ližu sladoled i vidite na njima da osjete svaki zalogaj, kada jedu najdraži slatkiš i govore “Mmmm, kako je ovo dobro”, kada na stopalima osjete spoj pijeska i mora i polude od sreće, kad se glupiraju i cerekaju se kao klovnovi, kada im kolač zamiriše pa uzdišu po kući od mirisa. Kada skupljaju kestene ispod šuštećih listova i kada svaku životinju gledaju kao da je prvi put vide. Kada kiša pada, a žele da skakuću po lokvicama.
Ne zaboravite ovo. Ne zaboravite biti djeca. To je svrha. Da ne zaboravimo da uživamo u svakom trenutku pomoću svih pet čula. Jer ako to zaboravimo znači da smo zaboravili sebe. A kada jednom zaboravite sebe, zaboravite i dijete u sebi. I kakvi ste onda sami sebi?
Naša svrha je da uživamo u planeti Zemlji. Da uživamo s naših 5 čula. Neka nas potresi podsjećaju na to, neka nas Korona podsjeća na to, neka nas ratovi podsjećaju na to…jer vrijeme je samo iluzija. Trenuci su bitni. Jer trenutke samo i pamtimo.