Tekst napisala: Mirna Dajanović, dipl.psihologinja, Gestalt psihoterapeutkinja
Osjećaj užurbanosti, uzbuđenja, brige, ubrzano kucanje srca, hladan znoj su osjećaji koje smo svi mi osjetili, u manjoj ili većoj mjeri. Stres je normalna tjelesna reakcija, ukorijenjena u evoluciji.
Ali, jeste li u procesu sagorijevanja?
Ne postoji jasna granica kada normalan stres postaje štetan, kad malo stresa postane previše i kada se tačno stres pretvori u sagorijevanje.
Ne postoji ni jasan uzrok sagorijevanju, jer uzrok nikad nije jedan, već kompleksno djelovanje različitih faktora — vanjskih okolnosti, naše percepcije, vjerovanja, unutrašnjih procesa, ponašanja i još mnogo toga.
Međutim postoji pozitivna stvar u tome. Mnogo faktora koji utiču na stres predstavlja i mnogo prilika da na njega utičemo. Osjećaji utiču na ponašanje, isto kao što ponašanje utiče na osjećaje. Tijelo je neodvojivo od uma.
Ne možemo zaustaviti stres, ali mnogo toga možemo uraditi da spriječimo sagorijevanje. U nastavku želim podijeliti mehanizme sagorijevanja i korake koje možemo poduzeti.
Stres dolazi i prolazi — problem je kada ostaje
Sve što osjećamo ima svoju funkciju, a funkcija stresa je da pripremi tijelo na opasnost koju prepoznaje, da bježimo ili da se borimo. I u situacijama životne opasnosti, to jeste reakcija koja spašava život.
Naše tijelo kupi signale iz okoline, međutim, ne pravi razliku u vrsti prijetnje. Pa tako, i kada nismo u situaciji da smo tjelesno ugroženi (kao na poslu), naše tijelo i dalje prepoznaje prijetnje i priprema se na borbu ili bijeg.
Sam nalet adrenalina u situacijama nije problem. Ključna razlika između modernog doba i perioda kada se ovaj mehanizam razvio je u tome što tjelesna reakcija danas često izostaje.
Kada bismo naišli na medvjeda, trčali bismo dok nismo na sigurnom. Danas, u stresnim situacijama na poslu ili kod kuće, mi ne bježimo i ne borimo se fizički. Naše tijelo onda ne dobija signal da je opasnost prošla i ostaje u pripravnosti, dok se stres nakuplja.
Šta možemo uraditi?
- Pokret: Možemo trčati, plivati, hodati ili napraviti pokret koji signalizira tijelu da je opasnost prošla. Naše tijelo ne gleda u to trčimo li na traci ili u šumi dok bježimo. Ono prepoznaje da je akcija prisutna.
- Sigurno mjesto: Možemo kreirati sigurno mjesto, bilo fizički ili mentalno, na koje možemo otići kada nas stvari preplave. Mjesto na kojem se, bar nakratko, možemo isključiti iz posla, obaveza i briga te se osjetiti sigurnim.
Imati stvari pod kontrolom (ili ne)
Osjećaj da imamo stvari pod kontrolom i sagorijevanje ne idu jedno s drugim. I upravo je to jedna od razlika između stresa i sagorijevanja. Dok se stres javlja i u situacijama kad imamo osjećaj da držimo konce u rukama, sagorijevanje se vezuje za osjećaj gubitka kontrole, osjećaj da nema kraja obavezama i zadacima, dok istovremeno, ne vidimo naš uticaj u stvarima oko kojih smo angažovani.
Ljudski je da se brinemo i usmjeravamo na stvari koje se mogu dogoditi, a nad kojima nemamo kontrolu. Naš mozak je u konstantnom procesu predviđanja stvari koje se mogu desiti. Ipak, ono što jeste u našoj kontroli nije ishod, već naše ponašanje.
Šta možemo uraditi?
- Fokus: Možemo usmjeriti našu pažnju na stvari koje jesu pod našom kontrolom i biti dosljedni u ponašanju koje je u skladu sa našim vrijednostima i koje nam dugoročno donosi najviše dobrobiti.
- Mjesto uticaja: Možemo uložiti energiju u stvari u kojima vidimo efekat našeg zalaganja, bilo da je to hobi, volontiranje ili specifično polje djelovanja. Pronalaženje mjesta uticaja, čak i ako nije direktno vezano za posao, može povratiti osjećaj lične efikasnosti.
Značaj podrške
Sve je lakše kad imamo podršku drugih osoba, kad nas neko vidi i čuje. Podrška može učiniti da se osjećamo bolje, kao i dati drugačiju perspektivu na stvari koje se dešavaju. Sve to uveliko utiče na nivo stresa, a time i sprečavanje pojave sagorijevanja.
Međutim, često se dešava da podrška koja nam je potrebna izostaje, pogotovo ukoliko govorimo o radnom mjestu. Tada nam je potrebna dodatna energija da pronađemo oslonac u sebi, ali i u drugim krugovima.
Šta možemo uraditi?
- Mapiranje podrške: Možemo osvijestiti kakvu podršku možemo dobiti od koga. Kolega nas možda ne može emocionalno podržati, ali možda može dati iskrenu i dobronamjernu povratnu informaciju. Prijatelji možda ne mogu pružiti razumijevanje situacija na poslu, ali možda mogu pružiti prisustvo i donijeti odmak od briga.
- Direktnost: Možemo otvoreno komunicirati naše potrebe. Nekad je to savjet, nekad samo da nas neko sasluša. Ukoliko otvoreno komuniciramo drugima šta nam je potrebno, povećavamo šanse da dobijemo ono što nam je potrebno i istovremeno pružamo prostor drugoj osobi da nam zaista pomogne bez nagađanja o tome šta nam je potrebno.
Kada je vrijeme da potražimo profesionalnu podršku psihoterapeuta? Psihoterapija je važan vid podrške koji možemo pružiti sebi. Ona je posebno djelotvorna u situacijama kada:
- Osjećamo da nemamo dovoljno kapaciteta da podržimo sami sebe.
- Želimo da istražimo svoje granice i kako se postaviti prema drugima.
- Prolazimo kroz težak period ili donosimo teške odluke.
- Osjećamo da nam je potrebna perspektiva neutralne osobe.
Umjesto zaključka, pitanja za kraj.
Zastanimo na trenutak i odgovorimo sebi na pitanja:
- Kakav pokret mi godi?
- U kojem prostoru se osjećam ugodno?
- Šta me podržava u opuštanju (miris, zvuk, tišina, priroda)?
- Koliko vremena i kada mogu sebi dozvoliti da se isključim iz “rada” (procesa donošenja odluka, planiranja, analize i sl)?
- Koja ponašanja mogu da uvedem, a koja da ostavim?
- U čemu moje zalaganje daje rezultate?
- Kakva i čija podrška mi je potrebna?