Tekst napisao: Ensad Miljković, KBT psihoterapeut
Nova godina sa sobom često nosi i novogodišnje odluke. Većina osoba ne dođe niti do drugog mjeseca, a već su odustali. Jedan od razloga može biti nedovoljan uvid i ne povezivanja cilja s vrijednostima. Da li nam je zaista važan novi cilj i ako jeste s kojim vrijednostima je povezan? Dodatni razlog jeste ne podnošenje privremene neugodnosti i ne razvijanja tolerancije na frustraciju. Kada krenemo trenirati nakon duže pauze ili možda prvi put počnemo trenirati, u našem tijelu i mozgu se javlja ogroman otpor. Izgleda da radimo nešto pogrešno jer privremeno osjećamo intenzivnu bol. Na prvi pogled, tijelo interpretira bol kao nešto loše i govori nam da se zaustavimo. Međutim, iako se ne osjećate dobro, ne znači da niste na prvom putu. Važno je naučiti razbiti tu barijeru. Važno je sa sobom razgovarati kao s malim djetetom ili voljenom osobom. Zrak je najteži prije samog vrha. Ako ste malo i zakazali, niste pali na dnu stepenica, možda prosto trebate malo uhvatiti zraka prije nego krenete naprijed. Ponekada idemo nazad prije nego krenemo naprijed, poput strijele. Isto tako zapamtite da početak godine nije jedini period kada možemo raditi na sebi. Bez obzira na vrijeme i godine, ako to želimo, uvijek je pravo vrijeme za rad na sebi.
Mozak voli poznato, tako da nova vještina ili promjena može biti kao da pokušavamo izvaditi našem psu komadić čokolade iz usta, veoma neugodno i neprijatno, ali jednako neophodno za zdravlje. Učenje nove vještine može biti kao pisanje nedominantnom rukom. Međutim, šta ako smo ostali bez dominantne ruke i imamo samo jedan izbor, samo jedan put? Što duže radimo neku radnju, produktivnu ili destruktivnu, to se utiskuje snažniji trag u našem mozgu, tako zvani engrami. Poput travnate staze na utabanom putu. Ako smo radili nešto odmažuće, potrebno je vrijeme da stara staza zaraste i mozak će se često pokušati vratiti na tu staru stazu, poput zlatnog retrivera koji pokušava da se otrgne od poveza kada vidi vjevericu. Isto tako je neophodno vrijeme da utabanamo novu stazu u našem mozgu kada učimo ili radimo nešto lijepo i važno za sebe. U početku će nas duga trava pomalo grebati po nogama, ali ako hodamo svaki dan istom stazom, iz dana u dan, postaće dio nas, postaćemo bolja osoba i možda održati svoju novogodišnju odluku i iduće sezone biti spremni za stvaranje još jedne nove staze u našem mozgu i životu.
A možda možete sebe prosto upitati: A gdje ja to žurim? Da li zaista apsolutno moramo odraditi to što smo zacrtali i da li je zaista neophodno za našu sreću!? Možda prosto trebamo naučiti uživati u putovanju. Međutim, mi ljudi volimo stvarati i pokušavati i lijepo je raditi na sebi, ali važno je stvoriti prostor zar fleksibilnost, jer u suprotnom stvaramo prostor za patnju. Ako želite da ostanete tu gdje jeste i prosto ste umorni od novih avantura i želite uživati u sopstvenom vrtu, za sada ili zauvijek, nema ništa loše u tome, sve dok ste iskreni prema sebi. Ako želite i nešto drugačije, za sada ili zauvijek, nema ništa loše u tome, sve dok ste iskreni prema sebi. Ako i ne uspijete iz prvog pokušaja do željene promjene, a veoma rijetko hoćete, prihvatite neizvjesnost, opet pričajte sobom kao malim djetetom, budite iskreni prema sebi i sutra pokušajte ponovno i ponovno i ponovno poput bebe koja nikada ne odustaje dok uči hodati…