Odgovorni hedonizam

Mrav je vrijedno provodio dane spremajući se za zimu i skupljajući plodove, dok je cvrčak pjevao, plesao i skakao od jutra do sutra, dan za danom. Cvrčak bi često prozivao mrava da i on malo zapleše, ali je mrav čvrsto odbio da izađe iz svoje rutine plašeći se strašne hladne zime. Dani su postajali sve kraći i zima je polako počela da kuca na prozor. Nije prošlo dugo i cvrčak je isto tako zakucao na vrata mrava pokušavajući da se ogrije i pronađe po koje zrno…

Vjerujem da svi znate za ovu basnu. Priča nekako aludira na jednu stranu, međutim stvari nikada nisu tako jednostavne. Vrijedni mrav će preživjeti zimu, ali pod koju cijenu? Veseli cvrčak je uživao u toplom suncu, ali koliko dugo i pod koju cijenu? Istina je negdje na pola puta između hladnoće i toplote. Poput lijeka i otrova koji se razlikuju prosto u dozi. Isto kao što je sve jedna osoba spremna na neopisivo zlo i dobro, zavisno kojeg vuka hranimo.

Ljudi koji postignu (velike) uspjehe u životu često su spremni da odgode kratkoročno zadovoljstvo, za dugotrajnu dobit. Spremni su da pogledaju u budućnost i znaju zašto danas ustaju dok mrak drži stražu i vraćaju se kući daleko nakon što je sunce otišlo spavati. Žrtvuju ono što su danas za ono što će sutra postati.

Ali, opet postavljamo pitanje, da li je zaista vrijedno? Često nemamo odgovor na to pitanje, barem ne odmah! Kao sve u životu, neophodan je balans i ovaj koncept nazivamo odgovorni hedonizam.

Odredište je daleko, ali na našem životnom putu se nalaze brojni mali putići koji vode u prelijepe gorske krajeve s skrivenim vodopadima koji čekaju svog hrabrog putnika koji će izgubiti kalendar taj dan. Neophodno je biti spreman da odgodimo zadovoljstvo, jer to je ono što gradi karakter. To je onaj dio ispod sante leda koji drugi ljudi ne vide, ne žele vidjeti, ali niti trebaju vidjeti. Kada vrijedno skupljamo plodove trebamo znati zašto to radimo, povezati s našim istinskim vrijednostima. Ništa što je istinski vrijedno na ovom svijetu ne dolazi jednostavno, a ako i dođe ekspresno, često ne znamo se diviti i isklizne nam jednako brzo iz ruku, iz života.

Kakav god hedonizam zagovarali, zima će doći, nije pitanje da li, već kada! Nije niti rješenje stalno živjeti u strahu i plašiti se zime. Ponekada moramo malo i zaplesati, ali ne nužno svaki dan, ili cijeli dan! Osobe koje su visoko produktivne često sebe uvjeravaju da rade za veće dobro ili nekog drugog, međutim surova istina je da mi često to radimo zbog sebe. Možda kompenzacija, možda bijeg, možda da nam se dive, možda prosto zbog nekog unutrašnjeg osjećaja, na kraju nije ni bitno. Ali, svejedno, ako lažemo, da barem ne lažemo sebe. Dozvoliti sebi da malo zalutate u seoski putić. Prava istina je da koliko god brzo nešto radili, mi ćemo uvijek zakasniti, uvijek može brže, više i jače! Ako ćemo već zakasniti, bolje da barem malo uživamo u putovanju. Na kraju, nitko se nije izvukao iz života i u kutiji postoji mjesto samo za jednu osobu!

Živimo u društvu koje sve želi instant, sada i ovdje, bez puno čekanja, bez puno neugodnosti. Pažnja nam se sužava. Više ne čitamo, samo skrolamo. Informacije nisu problem, ali sjećate li se šta sam rekao za razliku lijeka i otrova? Previše malih cvrčaka pjevuši u našoj zlatnoj dolini, očekuju da im netko nešto duguje. Osoba kojoj dugujem dobar dio mog života je izjavio: Najbolje godine tvog života su one u kojima odlučiš da su tvoji problemi samo tvoji. Ne kriviš zbog njih svoju majku, ekologiju ili predsjednika. Shvatiš da si sam gospodar svoje sudbine.

Slijepo fokusiranje na cilj može da dovede do sindroma odgođenog života. Ovo je opisni termin, ne bolest ili dijagnoza. Sindrom odgođenog života bi predstavljao odgađanje brojnih životnih putovanja, zbog nekog (velikog) cilja. Uskraćivanja od brojnih sjećanja koji su jedinstveni u prostoru i vremenu, jednom kada ih propustimo nikada se više ne možemo vratiti. Samo dok još uradim ovo, pa ću onda to ili dok završim ovaj dio onda mogu da se odmorim. Ako je zaista tako i stanemo na vrijeme, onda govorimo o odgovornom hedonizmu, međutim često kada završimo jednom aktivnošću pronađemo novi otrov bez uživanja u plodovima. Zatim opet nešto novo, pa opet i tako dok tijelo kaže NE, a kada tijelo kaže NE, može da budu prekasno!

Prije nego bude prekasno, pronađite svoj balans u životu. Pronađite ono što volite. Pronađite ono za što se isplati malo žrtvovati san. Mi ljudi težimo stvaralaštvu. Jednim okom prema naprijed, ali opet se vratiti sada i ovdje i s oboje otvorenih očiju, te punim plućima uputiti se na obližnju planinu kako bismo posmatrali kako svoje plodove, tako i sve ono što tek dolazi ispred nas. Međutim, važnije od prošlosti i budućnosti je sadašnjost. Napraviti mentalnu sliku tog prelijepog neponovljivog pejzaža koji više nikada se neće ponoviti ispred naših očiju…