Tekst napisala: Hana Fific, Geštalt i EMDR psihoterapeutkinja
Zürich, 24.06.2021.
Znate onu: U postolara šuplje cipele?
E tako je nekako bilo sa mnom. Doduše, moje su cipele očito bile šuplje puno prije nego što sam postala postolar.
U profesionalnom kružoku psihologa postoji pošalica da se ne postaje psihologom zbog drugih nego zbog sebe. Ništa nije apsolutno, pa ni ova činjenica, a niti jedno isključuje drugo, pa tako neko može postati psihologom i da bi pomogao sebi a i drugima.
Kod mene je počelo, čini mi se, već vrlo rano. Sjećam se da sam već kao dijete osjećala da ne pripadam, eto tako, u nekom opštem smislu te riječi. U mom okruženju samo mi nismo imali svoju kuću i stalno smo se selili, samo ja sam bila jedino dijete, samo moj tata je pio itd. U muzičkoj školi sam samo ja dolazila ‘s one strane Une’, na engleskom sam bila najmlađa, uvijek i svugdje najniža… Nisam voljela svoje ime i doživljavala sam svoje lice ‘bezličnim’, ‘bezizražajnim’. Tako sam to tada definisala.
Izvana, kako čujem, drago, poželjno i pametno dijete, kao i kasnije uspješna mlada djevojka na čijem bi mjestu neki poželjeli biti, iznutra sam bila u vječnoj borbi. (Bez namjere da spominjem dijagnoze, anamneze i fenomene, ukratko pričam o svom doživljaju svog unutarnjeg svijeta.)
Potreba za psihološkom podrškom pojavila se rano, pa me možda i iskustvo s jednim divnim splitskim psihologom (dr. Juraj Žarković) obilježilo i pokazalo mi koliko kontakt s odgovarajućim stručnjakom i osobom može biti iscjeljujući.
Da sljedeće godine upišem fakultet psihologije u Sarajevu, sa 17 godina poželjela sam na bihaćkom betonu gledajući pun ljetni mjesec kroz prsten kojeg mi je za tu svrhu poklonila moja Emina.
Nije se ostvarilo. Ostalo je da tinja dok sam ja pravila divne digresije svog života. Nakon što sam poobavljala ostalo, upisala sam geštalt terapiju u Sarajevu. Unutarnja borba dobila je i svoju pozornicu i poprimila geštaltističke pojmove kao što su introjekti, nedovršeni poslovi, defleksija, retrofleksija, projekcija & co.
Depresija nije termin kojim se objašnjavalo moje stanje u Sanelinoj sobi u Armaganuši, gdje su se mnogi ponovno susreli sa svojom dušom: za to postoje psihijatri. Od prve, blage, do treće ili četvrte, (ko bi to više upratio) teške, prošlo je skoro 20 godina. Zvuči paradoksalno da sam u tih 20 nesumnjivo mnogo “porasla”, obogatila svoje biće i nahranila dušu bogatim kontaktima u svom okruženju. Upustiti se u novo, eksperimentirati, ne bojati se života, novih iskustava, pogrešaka, pa čak i boli i patnje, krenuti u rad na sebi kroz psihoterapiju, raditi na svjesnom bivanju u sada i ovdje… Sve to daje dubinu i smisao našem biću.
Kroz edukaciju smo se moja imenjakinja i ja rado šalile nakon nekih teških ili loših iskustava: neka, to će nam dobro doći u radu s klijentima. Jer, kako nam je jedan mentor prenio, samo ranjen terapeut liječi. Niti ovo, kao ni ono gore, nije apsolutna istina. Pa ipak, i sama sam kao klijent često osjećala da me terapeut “ne konta i da šta ja tu imam pričati”.
Evo, za kraj još jedna priča, koja možda ima, a možda i nema veze s temom. 😊
U jednom selu pao čovjek sa stabla kruške i sav se polomio. Seljani mu dolaze u posjet, ali kako koji dođe i žena mu to najavi s vrata, on upita: A je li pao s kruške? Ako nije, nek‘ mi ne ulazi. I tako se seljani vraćali zbunjeni. Jedan čak reče da nije s kruške, već s jabuke, ali da je isto. I on bi odbijen …
Do sljedećeg bloga ostanite zdravi i uz sebe.