Tekst napisao: Ensad Miljković, KBT psihoterapeut
Koliko često uzimamo stvari, događaje ili ljude zdravo za gotovo!? Zapravo zašto ikako kažemo zdravo za gotovo i šta to tačno znači!? Da li termin zdravo za gotovo, uzimamo zdravo za gotovo!?
Zdravo za gotovo može značiti prihvaćanje stvari bez puno razmišljanja. Misli smatrati činjenicama, koje možda i jesu ali ne nužno! Vjerovati da je nešto tako, samo jer je tu već duže vremena, poput nepozvanog gosta koji toliko puta uleti u naš prostor da mu prosto predamo kopiju ključeva. Prihvatiti stvari kao da se podrazumijevaju, bez analize da li je zaista istinito, realno ili čak pomažuće. Koristimo nešto, poput ovog termina, a nismo niti sigurni šta tačno znači i da li je dobro za nas ili druge. Prepuštanja mislima ili nekim ljudima prije nego uvidimo kako zapravo djeluju na nas. Dodatno, prošireno značenje je olako uzimanje nekih stvari, nedovoljno cijeniti nešto ili nekog. Ne znamo šta imamo u svom životu dok ne izgubimo. Ne znamo koga imamo pored sebe dok ne odu ili ne odemo. Ova dva pojma su neraskidivi jedan od drugog i isprepleteni poput grančica vinove loze koje se pažljivo penju uz zid. Iako ovaj termin u našem šarolikom jeziku se može posmatrati sa više aspekata, ovdje ćemo fokusirati na samo jedan.
Veoma česta tema u psihoterapijskoj fotelji je misao da nismo sigurni koji je sljedeći korak. Osjećaj da smo zalutali u lavirintu poput Tezeja na putu do Minotaura. Prije nego krenemo dalje, moramo znati gdje se nalazimo i odakle dolazimo. Na stacioniranim mapama često možemo pronaći oznaku sa našom lokacijom odakle čitamo istu kartu – TI SI OVDJE! Kako pronaći mjesto koje tražimo, ako ne znamo gdje se nalazimo!? Jedan od načina da saznamo gdje se nalazimo jeste da malo pogledamo u prošlost, odakle su naši otisci došli, poput Tezeja koji je pažljivo pratio klupko kroz lavirnt kako bi pronašo izlaz. Blagim pogledom nazad preko ramena, ali opet okrenuti prema naprijed. Ponekada marširamo kroz život zaboravljajući da zastanemo i mentalno uslikamo izlazak ili zalazak sunca. Zaboravljamo put koji smo prešli. Ljude koji su pomogli da budemo osoba koja smo danas, u dobrom ili zlu. Brojna postignuća za koje smo uložili mnogo truda, rada i znoja, a ponekada i krvi, smatramo da se podrazumijevaju, uzimamo ih zdravo za gotovo. Šta bi Tezeju značila pobjeda nad Minotaurom da nije pronašao izlaz iz lavirnta!? Pomogao bi drugim ljudima, ali nema ništa loše ponekada malo misliti na sebe! Važno je naučiti uživati i zasluženo okusiti plodove svog napornog rada. Ako nam je vrijednost pomagati ljudima, više i duže ćemo pomagati ljudima i ostvarivati ovu vrijednost ako prije svega naučimo sebe voljeti i brinuti se o svom zdravlju. Reći NE drugim ljudima ili novim privlačnim prilikama u životu je ponekada najveći znak ljubavi prema sebi, ali i drugim dragim ljudima koji obogaćuju naš život i zaslužuju našu pažnju i vrijeme.
Koliko stvari u našim životima mislimo da se podrazumijevaju!? Podrazumijeva se da si poslušno dijete, podrazumijeva se da si odličan učenik, podrazumijeva se da naučiš barem jedan strani jezik, podrazumijeva se da završiš fakultet, podrazumijeva se da se zaposliš, podrazumijeva se da održiš partnersku vezu. Sve te stvari koje se podrazumijevaju u našem životu su zapravo neizostavne stepenice koje nam mogu pomoći da vidimo preko zida lavirnta u kojem smo trenutno zaglavljeni, da nastavimo dalje. Zamislite da svako to malo postignuće koje ste odbacili i nikada niste mnogo o tome razmišljali je po jedan blok koji može biti dio slagalice stepenica. Poput čuvene ilustracije malca koji gleda preko zida stojeći na pročitanim knjigama. Izolovano, razbacani blokovi samo prave nered u našim mislima. Međutim, kada postanemo svjesni, kada dozvolimo da prizovemo u svijest svako naše postignuće, napokon imamo priliku da vidimo preko zida, možda čak i da pređemo preko njega. Uzdignemo se iznad prepreka i hodamo po zidu sa novim pogledom na naš život.
Ponekada i drage ljude uzimamo zdravo za gotovo. Zaboravimo koliko su nam značili i koliko nam znače. Zapustimo odnos jer se podrazumijeva da će sve samo od sebe funkcionisati ili da oni trebaju napraviti prvi korak. Možda hoće, a možda neće. Možda ne treba čekati tko je zadnji zvao. Možda nismo ni sigurni tko je zadnji napravio korak. Povjerenje se gradi godinama, razruši za nekoliko sekundi i obnavlja vječnost. Možda mi trebamo povući veći teret, za zajedničko dobro. Kada se olako prepustimo mislima da se prosto nešto podrazumijeva, često zaboravimo uložiti trud. Ne treba vjerovati ni svemu što mozak kaže na prvu. Kasno shvatimo da se više ne možemo sjetiti niti glasa niti prizvati lik osobe s kojim smo dijelili osmijehe.
Tko se hvali taj se kvari! Možda da, a možda je važnije naučiti pronaći tanku liniju između arogancije i poniznosti. Ovaj tekst nije za one koji su toliko visoko da samo vide maglu, već za one koji prečesto spuštaju pogled i zaborave podignuti glavu. Osobe koje imaju ponizne ili perfekcionističke crte ličnosti često mogu da skliznu u krajnost. Iako plemenite vještine, u krajnosti mogu otvoriti put za nevolju u naš život. Takve osobe ponekada zaborave koliko zaista vrijede, od čega su napravljeni! Zaborave pogledati svoje ožiljke koji su zapravo putokaz šta su sve prošli! Ne cijene dovoljno svoja dosadašnja postignuća. Trče od cilja do cilja, bez pravog vrednovanja, uzimajući stvari, ljude i što je najvažnije ili najopasnije, uzimaju sebe zdravo za gotovo! A kada dođe opet zid u našem životu, često nastupa kriza. Prije što krenemo naprijed, moramo pogledati nazad. Šta smo sve zaista uspjeli da uradimo do sada. Da ništa nije slučajnost! Toliko puta smo imali priliku da odustanemo, a svaki put smo odlučili da idemo naprijed, da idemo preko zida.
Šta si ti zapravo sve uradila ili uradio u svom životu? Koja sva postignuća smatraš da se podrazumijevaju? Dobro razmisli, uzmi sebi vremena.
Da li si barem ponekada na trenutak sam sebe potapšao po ramenu. Bravo majstore! Bravo carice!
Ponekada čekamo validaciju drugih ljudi, ali ponekada i kada je dobijemo, često nije dovoljno jer nikada ne možemo biti sigurni da li je iskrena poruka. A nije niti bitno šta drugi ljudi kažu, već šta ja mislim da su zapravo rekli i šta za mene to znači u ovom trenutku! To je jedan začarani krug.
Prijatno je čuti lijepe riječi o sebi, ali je važnije da sami sebi kažemo da smo dovoljno dobri! Ti si dovoljno dobra! Ti si dovoljno dobar! Ništa se ne podrazumijeva u tvom životu, to su sve tvoja postignuća i stepenice koje ti mogu pomoći da ideš još dalje i više! Moramo sve to osvijestiti ako želimo dalje, jače i više i barem jednom u životu ne biti skroman prema sebi. Nemoj sebe podcjenjivati, nemoj prošlost obezvređivati i nikada ne uzimaj sebe niti drage ljude zdravo za gotovo!