Tekst napisala: Melina Lučkin, gestalt psihoterapeutkinja
U vremenu u kojem živimo, u kontaminiranom društvenom kontekstu „moranja“, „trebanja“ i utrke s vremenom, gubimo najvrijedniju vremensku odrednicu, gubimo trenutak.
Nedavno sam ugledala neki isječak, da li iz filma ili pak neke monodrame koji me je uprkos dugogodišnjem “radu na sebi“ u cijelosti pozvao da stanem i zapitam se o istini koju nosi trenutak.
Neću Vas uskratiti tih riječi koje ostaviše tako snažan dojam na mene, a koje glase ovako.
„A svoju snagu ćeš prepoznati po tome koliko si u stanju da prebrodiš trenutak, jer trenutak je duži, teži i strašniji od vremena i vječnosti.“
U trenutku rješavamo, u trenutku djelujemo, u njemu čekamo i osluškujemo, nadamo se i tugujemo. U njemu je saznana istina onoga što jeste, ali i onoga što je bilo i što će biti. Odakle nam onda glad da jurimo tome ispred, ako su svi odgovori u sada? Problema nema u sadašnjosti, koliko god to paradoksalno zvučalo, jer ono što je sada to je rješivo. Možda nam se neće dopasti ili pak hoće ishod, ali on će odrediti našu egzistenciju za taj trenutak, koji će naći svoj smiraj u vremenu u kojem postojimo.
Odustati od utrke sa vremenom nije lako, ponekad potraje cjeloživotno, ali svjesnost o tome da je to moja „tema“ je mjesto opravaka, s početka uma, a vremenom i duše.