Od svih psihičkih problema i poremećaja, depresija je najčešća.
Depresija postoji oduvijek, ali u zadnje vrijeme se ubrzano povećava broj ljudi koji pate od depresije. Osobit je problem što se depresija javlja u sve ranijoj životnoj dobi.
Depresija ima cijeli niz simptoma po kojima ju možemo prepoznati. Te simptome dijelimo u sljedeće skupine:
Simptomi koje možemo prepoznati u načinu kako razmišljamo: jako smo samokritični i mislimo kako smo bespomoćni. Kroz glavu nam prolazi cijeli lanac negativnih misli – čini nam se da ne možemo umiriti vlastiti um. Negativno vidimo sebe (kao manje vrijedne), svijet oko sebe (kao prezahtijevan, čini nam se da se nama i oko nas stalno nešto negativno događa) i negativno vidimo budućnost (kao beznadnu i mračnu). Možemo imati poteškoće u koncentraciji, pamćenju i dosjećanju, te u donošenju odluka.
Simptomi na planu ponašanja:Povlačimo se od drugih ljudi, manje smo angažirani u aktivnostima nego ranije – osobito onim ugodnim. S drugim ljudima radimo manje ugodnih stvari, žalimo im se, možemo s njima upadati u svađe zbog čega poslije još osjećamo i krivicu.
Simptomi na planu motivacije (volje): Apatični smo, nemamo volje nizašto, imamo manje energije i interesa za većinu stvari, sve nam se čini prenaporno, ništa nam više nema smisla pa nam se zato više ništa ne da raditi.
Tjelesni simptomi: Imamo poteškoće sa spavanjem: najčešće spavamo premalo zbog preranog buđenja ili češćeg buđenja noću ili pak težeg uspavljivanja. Katkada može doći i do pretjeranog spavanja nakon kojega se ipak ne osjećamo odmoreno (to posebno vrijedi za tinejdžere). Osjećamo umor, nedostatak energije. Apetit je smanjen ili jako povećan, a to se može očitovati u znatnijem gubitku ili dobitku tjelesne težine. Osjećamo se nekako usporeno ili imamo osjećaj težine u tijelu (posebno rukama i nogama). Možemo se osjećati i krajnje napeto ili nemirno: kao lav u kavezu ili kao da ćemo iskočiti iz vlastite kože.
Emocionalni simptomi: Doživljavamo cijeli niz negativnih osjećaja: tugu, prazninu (osjećaj kao da više nemamo nikakvih emocija), iritabilnost (sve nam ide na živce). Tu su i ljutnja, osjećaj krivnje, nervoza, tjeskoba, strah. Smanjeno je proživljavanje pozitivnih emocija – više se ne uživa u stvarima u kojima smo prije uživali, kao da smo izgubili kapacitet za radost.
Žene podložnije depresiji
Tijekom života svaka žena ima vjerojatnost od 26% da proživi pravu depresivnu epizodu, tj. veliki depresivni poremećaj ili unipolarnu depresiju. Za muškarce je taj rizik 12%, a prosječan za oba spola je 17%. Što je netko imao više depresivnih epizoda, povećava se vjerojatnost da će doživjeti sljedeću i to sa sve manjim vremenskim razmakom među epizodama.
Razlog za veću učestalnost depresije kod žena (osim što se ju žene spremnije priznati i obratiti se za pomoć zbog nje pa se čini da je ima i više) su hormonalni razlozi: žene su izložene snažnim hormonalnim promjenama u tzv. kriznim biološkim razdobljima: pubertet, promjene tijekom menstrualnog ciklusa (PMS), trudnoća, babinje (baby blues, postporođajna depresija), perimenopauza i postmenopauza.
Žene su nešto češće od muškaraca sklone biti ovisne o drugim ljudima (tj. češće vide same sebe kao bespomoćne, što ne znači da su doista takve) i teže podnose loše međuljudske odnose i probleme u partnerskim odnosima pa i to može biti faktor ranjivosti za lakše okidanje depresije kod nekih žena. S druge strane, muškarci mogu skrivati ili „maskirati“ svoju depresiju iza drugih problema, kao što su zlouporaba alkohola i droga, te „radoholičarstvo“.
Uzroci depresije su mnogobrojni i složeni. Svi su ti uzroci još u međusobnoj interakciji što onda posebno otežava određivanje relativno većeg odjela pojedinog od tih faktora. Primjerice, genetika sasvim sigurno ima određenu odluku. No mi ne nasljeđujemo jedan gen ili određenu skupinu gena za depresiju (barem to još nije otkriveno), no zasada je sasvim sigurno da nasljeđujemo određenu ranjivost za depresiju. Ta ranjivost može biti povezana i s našim temperamentom. Temperament se odnosi na onaj dio naše ličnosti koji se uglavnom nasljeđuje a ima veze s tipom našeg živčanog sustava. Tako primjerice postoje ljudi s tzv. melankoličnim temperamentom: to su osjetljiviji ljudi koji su već od malena skloniji povlačenju, češćem proživljavanju tuge, straha i tjeskobe. Iako oni nikada ne moraju razviti depresivni ili anksiozni poremećaj, ipak su mu pojačano skloni. No potrebno je djelovanje i drugih čimbenika, primjerice okolinskih ili onih iz organizma (neka tjelesna bolest, hormonalne promjene i sl.) da bi se aktivirala depresija ili anksiozni poremećaj. Od okolinskih faktora osobito je važna količina i učestalost stresnih situacija kojima smo izloženi, traumatski događaji, poteškoće iz djetinjstva. Odavno se zna da doživljaji koje smo proživjeli od početka života i kroz cijeli život mogu utjecati na stanje našeg uma. Odnosi koje imamo s drugima, kako smo odgajani, gubici koje smo pretrpjeli, pritisci kojima smo izloženi na poslu, u školi i u obitelji. Dugo trpljenje loših odnosa (osobito bračnih, tj. općenito partnerskih) može biti faktor koji aktivira depresiju.
Mi smo ljudi vrlo komplicirana bića, jer mozak kao osnova našeg psihičkog života je definitivno najsloženij dio organizma.
Kako razlikovati depresiju od normalnih stanja neraspoloženja?
Danas se olako svaki pad raspoloženja i energije proglašava depresijom. Postoje pritisci koji nas „tjeraju“ da se neprestano moramo osjećati sretni, biti vedri, nasmijani i puni energije. Kada bi takvi i mogli biti, to ne bi bilo normalno. Negativne emocije su sastavni dio života i potrebne su nam kako bi se bolje prilagodili životnim zahtjevima i promjenama. Svi se mi povremeno osjećamo tužno, prazno, besperspektivno, nedostaje nam energije, ne da nam se ići u društvo. Katkada su takvi osjećaji vrlo kratki i prolazni i tada na njih ne trebamo obraćati pozornost, no ako potraju valja razmisliti šalju li nam kakvu poruku.
Poruke koje bi nam takvi osjećaji mogli poslati su: „Uspori malo, život ti je u kaosu, previše radiš, nemaš vremena za sebe, obitelj,…“ ili „Radiš nešto što nije u skladu s tvojim vrijednostima, na ovom radnom mjestu se od tebe traži da se služiš neistinama i manipulacijama. Riješi to ili nađi novi posao.“ ili „U ovom si odnosu psihički maltretiran/na i iskorištavan/na. Trebaš taj problem riješiti ili izaći iz takve nezdrave veze.“ i sl.
Dakle, obično nas depresivno raspoloženje potiče na neko rješavanje problema i donošenje odluka. Ako uspijemo riješiti probleme na koje nas to neraspoloženje potiče, osjetit ćemo se bolje. Ako do toga ne dođe, vjerojatno će nam trebati pomoć kako bi lakše riješili problem. No, ako se neraspoloženje pogoršava ili dugo ne rješava, moguće je da zapadamo u pravu depresiju.
Depresija i tugovanje
Isto tako, proces tugovanja nakon gubitka bliske osobe može sličiti depresiji, ali to nije depresija. Potpuno je normalno i važno za naše psihičko zdravlje proći cijeli proces tugovanja nakon pretrpljenog gubitka. No vremenom se tugovanje smanjuje, rane se zacijeljuju i osoba uspijeva nastaviti sa svojim životom i pronaći novi smisao života, sada bez voljene osobe. Ako se pak predugo fiksiramo u takvom tugovanju i ne primijećujemo nikakve pomake, moguće je da smo upali u depresiju i trebamo potražiti stručnu pomoć. Duljina tugovanja je vrlo individualna za svaku osobu, a ovisi i o stupnju bliskosti i povezanosti s osobom koju smo izgubili i o isprepletenosti naših života. Za neke ljude je normalno tugovati i 2 godine, stoga je teško reći kada bi tugovanje trebalo završiti. Ako niste sigurni, razgovor sa stručnjakom vam u tome može pomoći.
Depresija i psihoterapija
Kada se zbog depresivnih poteškoća obratite za pomoć psihoterapeutu, on će najprije procijeniti simptome vaše depresije te njezinu jačinu, a vjerojatno i druge prateće poteškoće. Ako procjena pokaže da je vaša depresija jaka, terapeut će vam savjetovati vam savjetovati da se obratite liječniku psihijatru, kako bi dobili najbolji savjet vezano za propisivanje najboljeg antidepresiva za vas. Uz uzimanje takvog lijeka vaši simptomi će se ublažiti pa će vam biti lakše prolaziti psihoterapiju.
Prevladajte depresiju
Zajedno ćete se dogovoriti na kojim problemima želite najprije raditi, te ćete zajednički formulirati ciljeve koje želite postići terapijom: npr. smanjiti osjećaj tuge, praznine i bezvoljnosti, angažirati se u više druženja, poboljšati vještine boljeg zauzimanja za sebe, povećati vrijeme provedeno u učenju, itd.
Vi i vaš terapeut ćete razmatrati kako određene aktivnosti ili pomanjkanje aktivnosti doprinosi tome da se osjećate loše ili dobro. Postoje aktivnosti koje možete poduzeti da bi se počeli osjećati bolje. Vi i vaš terapeut ćete također razmotriti vaše negativne i nerealistične načine razmišljanja zbog kojih se osjećate depresivno. Terapija vam može dati alate da naučite razmišljati realističnije i tako se osjećati bolje. Sve ćete te tehnike i načine nošenja i ovladavanja svojim problemima učiti i usvajati na vrlo strukturiran i postupan način (korak-po-korak). Terapeut će vam pojasniti racionalu primjene određene tehnike, zajedno ćete ju uvježbati na susretu, a zatim ćete ju vi sami uvježbavati između dva susreta kao domaću zadaću.