Uloga psihoterapeuta je najčešće u očima posmatrača mistificirana i iskrivljena. Nerijetko se dešava da ljudi psihoterapeute doživljavaju kao superheroje koji se suočavaju sa “demonima” ljudske psihe, mađioničare kojima samo izložite problem i oni vam daju instant rješenje ili kao nekog koga ne smiju pogledati u oči da im ne bi vidio skrivene misli.
Svakog intrigira čime se zapravo psihoterapeuti bave, ali prije toga, sada se moramo osvrnuti na sveprisutne mitove i predrasude koji prate ličnost psihoterapeuta.
Prvi mit: “Moj psihoterapeut zna dosta o mojoj intimi. Mogu li ja znati nešto o njemu?”
Psihoterapija je od početka poslovni odnos, sa jasnim okvirima unutar kojih može da se razvija.
U početku, većini klijenata to i odgovara. Međutim, vremenom kako se sve više otvaraju terapeutu i kako terapijski proces napreduje, klijentu terapeut postaje važna osoba u životu. Ima povjerenja u njega, može da traži pomoć kad je loše, osjeća da je terapeutu stalo. Zbog toga je sasvim logično da u jednom trenutku postavi sebi pitanje da li i on znači svom terapeutu ili se on tako ponaša samo zato što je plaćen za to. Može li odnos biti ovako iskren i autentičan ako je novac prisutan u njihovom odnosu?
Psihoteraputu su njegovi klijenti važni, o njima razmišlja i između seansi, posebno kada klijenti prolaze kroz posebno težak periodu, brinu za njih, i u suštini žele im dobro.
Možda će se neki klijenti razočarati što taj odnos nije obostran, kao u slučaju prijateljskih odnosa, ali upravo nedostatak terapeutove transparentnosti daje “platno” za projekcije klijentovih sadržaja kojima se terapeut bavi.
Drugi mit: “Terapeut je ostvaren mudrac, u potpunom skladu sa sobom, svojim životom i uvijek ima harmonične odnose sa drugima”.
Onima koji podržavaju ovaj mit, realnost može djelovati banalno i razočaravajući. Istina je da je i psihoterapeut samo čovjek. Ovaj mit je ustaljen i među pojedinim terapeutima.
Ako biste terapeuta posmatrali van njegovog radnog mjesta, na primjer u njegovom kućnom okruženju, uvidjeli biste da su neki pretjerano protektivni roditelji, da možda imaju djecu koja imaju problematično ponašanje u školi, da se neki od njih plaše intimnog povezivanja sa drugima, da su nesrećni u svojim brakovima, da su odabrali “problematičnog” partnera kojeg su htjeli da spase ili da su radoholičari koji zapostavljaju svoje potrebe za odmorom i ličnom njegom. Dakle, psihoterapeuti su ljudi, kao i svako drugi.
Naše društvo stvorilo je stereotipnu sliku koju mnogi terapeuti vjerno održavaju u javnosti, a koja se odnosi na to da su rođeni sa specijalnim sposobnostima, talentom, mudrošću, da posjeduju unutrašnji balans i da ih ništa ne može izbaciti iz takta.
Realnost je nešto sasvim drugo od očekivanja onih koji ovaj mit podržavaju. Niti se iko od terapeuta rađa sa super moćima, niti studije humanističkih nauka obučavaju budućeg terapeuta da stekne ove izvanredne, skoro supermoći. Mnogi od njih imaju neke manje ili više teške lične priče i poteškoće. I ukoliko psihoterapeut ne riješi lične probleme, u istom problemu ne može da pomogne ni svojim klijentima.
Zato je potrebno da se psihoterapeut konstantno unapređuje kroz profesionalni i lični razvoj, i na taj način lakše prevazilazi lične izazove i bude za klijenta adekvatno prisutan i profesionalan u njihovom odnosu.
Treći mit: “Ako uz pomoć psihoterapije ne uspijem da se promijenim rizikujem osudu i kritiku psihoterapeuta”.
Mnogi klijenti nakon početnog olakšanja i doživljaja uspjeha u terapiji, kada dolazi period da naprave promjene i u svom okruženju, krenu da kasne na terapiju, otkazuju ili zaborave da su imali zakazano. Ne urade domaće zadatke jer su imali puno drugih obaveza. Puno se izvinjavaju, ali opet tako urade. Suštinski je bitno za dalji napredak u terapiji da psihoterapeut bude svjestan da ovi otpori se javljaju jer se sa klijentom nalaze na dohvat velikih napredaka, ali da bi do toga došlo potrebno je da se posveti temi otpora i razloga za njihovo javljanje. Ovakve teškoće su normalne i poželjne, jer su one dokaz da se promjene u nesvjesnom dešavaju, ali da stari disfunkcionalni obrasci pružaju još jedan, zadnji otpor prije nego što popuste.
Također, recidivi u ponašanju su sastavni dio terapijskog procesa. Sasvim je očekivano da se ponovo mogu javiti panični napadi, agresivni izljevi, opijanja, drogiranja itd. Ako se klijent samovoljno vrati na terapiju jasno je da je stvoren odnos povjerenja sa terapeutom. Zato je važno istaći da se u toj relaciji terapeut ne bavi kritikovanjem, već da ima na umu da su “klijenti radili najbolje što su mogli u datom trenutku”. Suština koja često promiče odnosi se na to da je zadatak terapeuta da pronađe razloge popuštanja u klijentovom ponašanju, a ne da nekome daje vodič instrukcija ili da osuđuje i odbacuje.
Klijenti često žive u skladu sa mitom da će biti kritikovani zbog toga što ne napreduju u terapiji, što se ne ponašaju u skladu sa “očekivanjima” terapeuta i da će ih se terapeut “odreći”. Ovakvo uvjerenje terapeutu može dati odlične informacije o tome koje brige imaju klijenti i sa kojim važnim figurama su one povezane. Čest je slučaj da klijenti “nepoželjni dio sebe” ne vole, da se samoosuđuju, jer se disfunkcionalno ponašaju ili imaju disfunkcionalne navike.
Pomenuti mit o strahu od kritike daleko je od istine, jer je terapeut tu da modeluje prihvatanje čovjeka zajedno sa problemom. On empatijom pokazuje klijentu da ga razumije i da nije lako ostaviti iza sebe neka ponašanja koja su pružala “olakšanje”, koja su bila “ventil” ili “mehanizam zaštite” u prethodnim emotivno teškim situacijama.