Vjerovatno smo svi u određenom trenutku doživjeli ili čuli za „burnout sindrom”.
Ovaj termin je prvi put spomenut u knjizi Herberta Frojdenberga „Burnout: Visoka cijena visokog dostignuća”. Kod nas se još naziva i „sindrom izgaranja” ili „sindrom profesionalnog sagorijevanja”.
Kao što možemo zaključiti prema naslovu knjige iz koje potiče, u pitanju je sindrom koji predstavlja odgovor na hronični stres na poslu. Dakle, to je stanje mentalne, emocionalne i fizičke iscrpljenosti, prouzrokovano stresom koji pojedinac doživljava u profesionalnom životu.
Burnout sindrom nastaje postepeno. Simptomi su isprva blagi, ali vremenom postaju jači i u sve većoj mjeri negativno utiču na funkcioniranje osobe. Zato je važno da ih prepoznamo i spriječimo da dođe do „sagorijevanja”.
Postoje tri faze tijekom kojih se ovaj sindrom razvija:
- Specifične psihološke i fiziološke reakcije – napetost, nesanica, anksioznost, iscrpljenost, pojačano znojenje.
- Neadekvatno profesionalno i lično ponašanje – izbjegavanje odlaska na posao, kašnjenje ili raniji odlazak sa posla, izolacija, odavanje porocima ili prekomjerna konzumacija hrane, odlaganje zadataka i obaveza, ogorčenost.
- Značajne, očigledne psihičke promjene – depresija, izbjegavanje kontakata, prenošenje frustracije na druge, moguće povremene suicidalne misli.
Dodatni simptomi koji se javljaju su obeshrabrenost, poraženost, osjećaj bespomoćnosti, nedoprinosa i bezvrijednosti, nedostatak energije, glavobolje, pad imuniteta, bolovi u mišićima, promjena apetita.
Glavni uzrok nastanka ovih simptoma i samog burnout sindroma je stres. Ovdje je važno da jasno uočimo razliku između osobe koja je pod stresom i one koja se suočava sa sindromom izgaranja. Dakle, kada smo pod stresom, vidimo izlaz iz trenutne situacije i vjerujemo da možemo ponovo imati kontrolu nad dešavanjima. Kada je riječ o burnout sindromu, to nije slučaj.
Razvoju burnout-a doprinosi i nedostatak odmora, preopterećenost poslom, neprepoznavanje i nenagrađivanje truda zaposlenog. Može uticati i nedostatak povjerenja između poslodavca i zaposlenog, neriješeni konflikti na radnom mjestu, neadekvatan tempo i obim rada.
Kada je riječ o individualnim faktorima, istraživanja pokazuju da su sindromu sagorijevanja najizloženije odgovorne osobe, sa izraženom potrebom za kontrolom. Također, najčešće mu podliježu i osobe koje su zaposlene u profesijama koje podrazumijevaju komunikaciju sa ljudima i brigu o drugima, kao što su zdravstvo ili socijalne službe. Naravno, svaka osoba različito doživljava i reagira na stres, te razvoj sindroma zavisi i od temperamenta i karaktera osobe.
Važno je da znamo da je burnout nešto što možemo spriječiti. Tako što ćemo osigurati vrijeme za odmor, uvesti zdrave navike u ishranu, biti fizički aktivni, redovno spavati, pravilno postavljati prioritete i granice, odmarati od telefona i računara, baviti se aktivnostima koje nas opuštaju. Uz to, veliki značaj za prevenciju sagorijevanja ima bogat emotivni i socijalni život, kao i vrednovanje sebe i kroz druga, neprofesionalna dostignuća.
Ukoliko se poremećaj već razvio, to je znak da su nam potrebne promjene. Potrebno je da pažljivo sagledamo svoje ciljeve i prioritete u životu.
Da li možda koristimo posao kako bismo pobjegli od drugih problema? Šta je to što nam nedostaje za kvalitetniji život?
Također, treba prepoznati potrebe i načine za postizanje zdravog balansa između privatnog i poslovnog života.
U prevazilaženju sagorijevanja mogu pomoći aktivnosti koje nas opuštaju, kao što su šetnje, slikanje, slušanje muzike. Naravno, ukoliko primijetimo simptome ili da je do burnout-a već došlo, razgovor sa psihoterapeutom može pomoći u uspješnom rješavanju ovog izazova.